Foto: Google

“Iako nisam Sandžaklija, a ni iz Sarajeva, onog i onakvog kakvo bih ja mogao dijeliti s Ćamilom Sijarićem, već neko vrijeme nema, iako Ćamil nije Bosanac, pogotovo ne od one Bosne koja bi meni još nešto značila, iako više nema književnosti, ni knjige u kojoj bismo se skupa našli, ni škole u kojoj bih ga ja čitao za lektiru, ni mene koji bih išao u školu, ni lektire, iako smo se i on i ja zatekli na ničijoj zemlji, on kao duh, a ja kao živo čeljade, Ćamil Sijarić je, među tolikim piscima moga jezika, jedan od onih koje i danas, možda baš danas, i pogotovo danas, osjećam najviše svojim”, napisao je jednom Miljenko Jergović o našem slavnom piscu.

To mišljenje, bez daljnjeg, dijele mnogi. Bilo da su odrastali uz Sijarićeve pripovijetke i romane, bilo da su živjeli i stvarali uporedo s njim, ili da su se tek ponekad susreli s njegovim opusom. A ako i ima neko ko nikada nije, mogao bi, nakon što posjeti detaljnu i nikad precizniju izložbu o Ćamilu Sijariću, koja je sinoć otvorena u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, pomisliti da je baš iz Sijarićevih usta Jergović uzeo ovu podugačku rečenicu.

Čestitke od Andrića

Projekat “Život i djelo Ćamila Sijarića – Cio svijet živi u Sandžaku”, koji realizuje ova institucija zajedno sa Bošnjačkim nacionalnim vijećem Sandžaka i Bošnjačkim vijećem u Crnoj Gori, rezultirao je obimnom zbirkom predmeta i originalnih artefakata koje je tokom dvije godine sakupljala Đana Kukić, kustosica MAK-a. Na čak 31 informativnom panou, kroz hronološki slijed, Kukić je prikazala cijeli života ovog vrlo značajnog pisca, sve njegove uspone i najbitnije trenutke, od kojih su neki sigurno i do sada nepoznati javnosti – kao, recimo, redovne čestitke koje je dobijao od Ive Andrića povodom priznanja koja su se nizala kroz godine.

– Ovo je bio jedan vrlo težak, ali i vrlo zanimljiv proces, na koji smo svi ponosni, jer to Ćamil Sijarić sigurno zaslužuje, govori za Oslobođenje Kukić dok prolazimo kroz detalje na panoima. Na nekim su originalni rukopisi, negdje su omoti njegovih romana, a tu su i fotografije, uglavnom iz rodnog Sandžaka.

– Sijarić nije bio samo bosanskohercegovački književnik nego i srbijanski i crnogorski. On je rođen u Bijelom Polju i iako ne mogu sebi dati za slobodu da kažem da je najveći pisac koji dolazi iz Sandžaka, mogu sa sigurnošću potvrditi da je jako cijenjen tamo. Upravo zato i sama izložba ima međunarodni karakter, objašnjava autorica, što potvrđuje i činjenica da je izložba premijeru imala upravo u Sandžaku.

– Ovo je bio jedan poseban izazov za mene jer se radilo o veoma obimnoj građi. Bilo je potrebno pregledati sve, napraviti selekciju, sve biografske detalje, sve fotografije, književni i novinarski opus, tako da je to bio jedan zaista težak posao. Ipak, potrudila sam se da svakom periodu njegovog života posvetim jedan poseban prostor, da za svaki određeni period života nađem odgovarajući eksponat. Srećom, to je sve još dostupno uglavnom zahvaljujući porodičnoj arhivi i njegovoj kćerki, i sve što se sada može vidjeti na izložbi, ili su originalni predmeti ili su skenirani i štampani originalni dokumenti, ističe kustosica.

​Oslobođeni Jasenovac

Od onih uobičajenih artefakata poput omota knjiga, pa sve do zbirke oružja koje je Sijarić skupljao tokom života, postavka u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti tvori jednu posebnu priču na koju je teško ne reagovati. Sijarićev život, koji većina zna kao put jednog autora od romana do romana, od zbirke do zbirke, u zbilji je mnogo više od skupa hronoloških činjenica. On je, recimo, jedna od prvih osoba koja je ušla u područje Jasenovca nakon oslobađanja i od tamo je izvještavao za Tanjug, a poslije je, inspirisan tragedijom, napisao i knjigu “Oslobođeni Jasenovac”. Taj detalj iz njegovog života prati i originalna propusnica da može slobodno kročiti u logore kao novinar.

– On je bio vrlo pogođen onim što je vidio tamo, te je objavljivao tekstove godinama poslije. Evo ovdje možete vidjeti i članak iz Banjalučkog glasa, a tu pored njega i onaj iz Oslobođenja, pokazuje Kukić jedan od panoa, a odmah pored njega je drugi posvećen njegovoj poeziji.

– Mnogi ne znaju, ali Sijarić je pisao divnu poeziju. Na jednom od panoa možemo vidjeti i originalno pismo koje je poslao Irfanu Horozoviću, u kojem predlaže da Banjalučki glas štampa njegovu zbirku pjesama “Koliba na nebu”. On je ovo pismo poslao mjesec prije pogibije, a u trenutku kada je poginuo, knjiga je bila u fazi pripreme za štampu. Nažalost, nije dočekao njeno izdavanje, govori Kukić.

A odmah do pisma, stoje i originalni rukopisi pjesama koje su uvrštene u tu zbirku – “Trista volova” i “Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj”. Upravo je potonju na otvaranju, svojim dubokim i dirljivim glasom, pročitao pred gostima Miki Trifunov.

 

 

 

OSTAVITI ODGOVOR