Foto: Google

U svojem posljednjem romanu Ko je ubio Katarinu, Vuk Drašković deklarativno odstupa od onog mota koji ga je vodio recimo kroz roman Nož, a u kojem je iznio teze o “bratoubilaštvu”, o “bošnjačkoj izdaji” i sl. Naime, tema romana Nož su Bošnjaci koji nisu autohton narod i nemaju svoj identitet, a s obzirom da su “poturice srpskog porekla”. Drašković junake romana bošnjačke nacionalnosti predstavlja ili kao “izdajnike vere predaka” ili kao one koji su zavedeni i neobavješteni o tom “poreklu”, od kojih roditelji sakrivaju ikone negdje tavanu, pa stoga oni i čine strašne zločine nad svojim rođacima, nad onima koji se eto nisu “poturčili”. Ovaj roman je dobio i epilog u ekranizaciji, ali i još gore, njegov epilog je bio u svemu onome što se događalo u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih. Tako postavljene teze kako je to učinio Drašković u radnji romana, daju alibi za strašne zločine. Opravdano je dakle potamaniti otpadnike i izdajnike, “poturice” koji su kao takvi već i činili strašne zločine nad Srbima, opravdano je masakrirati desetine hiljada u Srebrenici i u cijelom Podrinju, stavljati bijele trake Prijedorčanima po uzoru na hitlerovsku kampanju žutih traka, pobiti na hiljade djece u opsadi Sarajeva, porušiti džamije, kuće itd.

Nož je jedan od najistaknutijih primjera kako umjetnost, ovog puta književnost, bez obzira je li ili ne data književnost stilski i radnjom odgovarajućeg kvaliteta, može imati fatalne posljedice. No, ni roman Ko je ubio Katarinu, koji je i od autora predstavljen kao raskid sa pređašnjim i pokajanje, zapravo uopšte nije odstupanje od one iste mračne ideologije, štaviše i ovaj roman je promoviše jednakim žarom.

Ukratko, dotična Katarina iz naslova romana je aluzija na bivšu Jugoslaviju, a pisac u svojim kasnijim intervjuima i sam priznajući krivicu za to naslovno ubistvo, tvrdi da svojim novim romanom želi da se iskupi za to što je i sam ranije dočekivao Katarinu na “nož”. Priča romana se vrti oko lika sa prezimenom Stočević, koji je fiktivni lik kao što su i inače likovi romana, ali za kojeg bi se prije moglo reći da je zapravo falsifikovani lik. Radoš Stočević je navodno potomak Ali paše Stočevića (Rizvanbegovića). Radoševa lična golgota je personifikacija navodne sveopšte golgote jednog naroda, naroda koji je kako to Drašković kaže “sa iste smokve”, ali je izrodio “tri različitosti”. Dakako da se kroz ovaj falsifikovani lik zapravo teži da se dvijema različitostima zanegira identitet, da im se pripiše identitet trećeg i da se onoj interpretaciji tog trećeg koja jaše na talasima fašizma pruži adut za fašizam.

Ovaj osvrt se uopšte ne tiče pukog književnog kvaliteta, dakle nije ovdje riječ o stilu pisanja, nije riječ o piščevoj vještini predočavanja radnje čitaocu i ostalog što se tiče čistog beletrističkog pristupa, već se osvrt tiče šire poruke koju šalje. Naime, kao i u Nožu, i ovdje se dakle potencira zajedničko (srpsko) porijeklo balkanskih naroda, a kroz prividnu i lažnu katarzu, suštinski se zapravo i ponovo prepričava ista ona priča koja oštri noževe…

 

Hadži Šejhovu kuću u Novom Pazaru je izgradio Ali paša Rizvanbegović kao nagradu Hadži Šejhu koji mu je izliječio sina. Putujući iz Istanbula za Stolac, Hadži Šejh se zaljubio u ovaj grad, te se nakon obavljenog posla vratio u ovaj šeher gdje je i preselio.

Povijesna ličnost Ali paše Stočevića koji je navodni predak Draškovićevom izmišljenom Radošu, je jedna fascinanta ličnost, sigurno jedan od najznačajnijih likova u pisanoj bošnjačkoj povijesti stare jedan milenijum. Još za života je bio žrtva nepravde u jednom drugom kontekstu, kada je nakon previranja u Bosni 1830-ih, pogubljen od strane novog namjesnika Omera Latasa, pravim imenom Mihajla, iako je upravo Ali paša stao u odbranu reformi u cilju napretka i Bosne i carstva kojem je Bosna tada pripadala, kao i protiv pobune konzervativne aristokratije sa nezasluženim privilegijama, akoju je predvodio Husejn Gradaščević. Kasnije, krajem 20. vijeka kada Bosna i Bošnjaci u svojem zakašnjelom nacionalnom buđenju pokušavaju da uhvate korak za drugim evropskim nacijama, koje su sada uvelike već završile procese tih nacionalnih buđenja, počinjena je još jedna nepravda prema Ali paši Rizvanbegoviću. U potrebi za nekom paradigmom nacije iz prošlosti, elita se u devedesetim godinama dvadesetog vijeka fokusira na “zmaja od Bosne”, navodnog junaka koji se eto još prije dva vijeka “borio za Bosnu protiv okupatora”, a što je zapravo jedan mit koji apsolutno ne odgovara stvarnosti. Gradašćević se naime borio isključivo za privilegije svoje klase, te nikakvog bošnjaštva ili domoljublja u tome nema. U toj mitologiji su i svi oponenti zmaja-paradigme nerijetko predstavljeni kao negativne ličnosti, pa tako istinski domoljub i Ali paša Rizvanbegović.

* * *

K r a t k a   p r i č a . . .

Ovaj osvrt na Draškovića koji inače uvijek sa ponosom ističe da je on zapravo četnički ideolog, doduše predstavljajući tu fašističku ideologiju u nekom sasvim drugom, falsifikovanom svjetlu, kao i ova digresija na povijesnog Ali pašu, samo su uvod u jednu kraću priču o Bosni i Bošnjacima, priču o umjetnosti i o književnosti, ali o onoj književnosti koja nema “oraha u džepu”, odnosno nema sakriven nož iza leđa, poput Draškovićeve književnosti. Nažalost, ta priča jeste kraća priča, isuviše i nepravedno kratka, i samo zahvaljujući velikom Safvetu Bašagiću ona se uopšte i priča danas u našoj generaciji.

Riječ je o Habibi Stočević, vjerovatno najvećoj bošnjačkoj pjesnikinji. Habiba je pisala na turskom jeziku kao što je to često i bio tadašnji običaj, s obzirom na globalne kulturološke okolnosti. Rođena je kći Ali paše Rizvanbegovića, nije dakle njegov fiktivni, a niti falsifikovani potomak poput fantomskog Radoša Stočevića. Nakon ubistva njenog baba, Habiba nastavlja svoj život u Istanbulu, gdje je napisala Divan, a od kojeg je jedan od najvećih bošnjačkih pjesnika, Safvet beg Bašagić preveo par stihova, čime je otrgnuo od zaborava jedan hvale vrijedan momenat u povijesti književnosti. Mirza Safvet, kako se rahmetli Bašagić potpisivao, ostavio je time kasnijim generacijama i dokaz autentičnosti jedne kulture, kulture koja ne ljubi noževe i krv, ostavio je dokaz o autentičnosti nazovimo je sevdah-kulture. To je ona kultura koja ima toliku širinu da obuhvati razna kulturološka dostignuća i sa strane, doslovno od Andaluza do Indije, čiju autentičnost stoga i mnogi negiraju pripisujući je istoku ili zapadu, Andaluzu ili Persiji, ali je zapravo ona svojom veličanstvenošću sposobna da obuhvati i sve ono što je istoku i zapadu međusobno strano, da se ostvaruje i na turskom ili arapskom i persijskom jeziku, pa i da zakasni za tzv. nacionalnim buđenjima i da joj zauvijek bude stran nacionalizam ili ksenofobija, a sve ističući jedinstvo ljudskog duha, između ostalog i kajdama i stihovima sevdaha.

Kratkoća i šturost priče o Habibi Rizvanbegović se ogleda i u činjenici da je prema raspoloživim podacima uspomena na nju sačuvana svega u jednoj sarajevskoj ulici i u jednom dječijem vrtiću u Tutinu, u Sandžaku. S obzirom na značaj, malo bi bilo i da recimo desetine škola od Bihaća do Novog Pazara nose njeno ime. A da je sreće i pameti, i komšije bi umjesto izmišljanja nepostojećih Radoša, svoje ustanove i ulice nazivale njenim i imenom njenog oca, jer kultura koja je iznjedrila Rizvanbegoviće ima širinu i za daleko veći prostor.

U nadi da će i još neki dijelovi njena Divana u budućnosti biti prevedeni na bosanski jezik, te da će joj u akademskoj i cjelokupnoj našoj javnosti biti posvećena pažnja koju zaslužuje, ova kratka priča se zasada može zaokružiti sa jedinim dostupnim prepjevom njene poezije.

Kad od tvoga oštrog pogleda

Ima rana nasred džigarica,
Ne strijeljaj! Već je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.

Moj dragane, kad ti pogled pjani

Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Nanovo mi obranio grudi.

Nerazumnoj, neznanoj, nesjetnoj
Protivnici ti si drug postao,
A meni si otkazao ljubav;
Gdje je riječ što si je zadao?

Nevjerniče, zalud je od tebe
Očekivat djela milostiva;

Od iskona ne imadeš vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.

O, Habiba, spasiti se teško
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesrećnica,
Pustoj sreći nikad se ne nada.

Habiba Rizvanbegović (1845-1890). Sa turskog preveo Safvet-beg Bašagić.

 

Author: NoviPazarOnline