NPO: Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo ­?

Nedim: Odrastao sam u Bosanskoj Dubici, malom gradiću na sjeveru BiH, na samoj granici sa Hrvatskom. Majka je rodom iz Dubice, a otac iz Teslića. Nastankom ratnih dejstava, familija se rascijepila, a majka i ja ostadosmo u Dubici cijeli rat. Ogromna većina Bošnjaka je napustila grad, jer je Dubica odmah na početku potpala pod vlast RS-a. Sve su džamije porušene, i izbrisani tragovi postojanja Bošnjaka. Tu sam, u takvim okolnostima, završio osnovnu i srednju školu, i proveo cijelo djetinjstvo.

Djetinjstvo je zasigurno dio čovjekovog života, onaj koji ostavlja najveći trag na naš odgoj i kasniji život. U djetinjstvu se postavljaju temelji navika, pogleda na svijet, samovrednovanja. Nažalost, ratna dejstva su ne samo meni, već i mnogoj djeci ‘ukrala’ djetinjstvo. Bili smo djeca, ali sa ‘odraslim’ brigama. Kad vratim unazad film života, čudim se kako smo uspjeli da i u takvim okolnostima sanjamo velike snove, maštamo, čitamo, lutamo prostranstvima i glumimo da smo superheroji i spašavamo svijet. To je ljepota dječije duše, koja u svemu vidi nešto lijepo.

NPO: Imao si jako turbolentan period školovanja.  Kao klinac zahvatio te period ratovanja a kasnije su to često bile turbolencije zdrastvene a nekada i finansijske prirode. Kako si prošao sve to i koji je tvoj savjet kojeg se drugi uokvirno trebaju držati ?

Nedim: Osnovnu školu „Bratstvo i jedinstvo“, kasnije zvanu „Sveti Sava“ sam pohađao u ratnim okolnostima. Bio sam uspješan i dobar đak. Nakon toga upisujem Opću gimnaziju u Mješovitoj srednjoj školi “Nikola Tesla”, ali, zbog zdravstvenih problema, nisam uspio ostvariti uspjeh iz osnovne. Počeo sam da kopnim i slabim, I to se prenijelo u srednju školu. Dosta sam izostajao, pa se vraćao na nastavu i dostizao vršnjake. Nisam u tome naravno uvijek uspijevao, što me je obeshrabrivalo. Došlo je dotle da mi je jedna nastavnica čak rekla da ne trebam uopšte upisivati fakultet, jer nisam kapacitet da ga završim. Danas sam zahvalan razredniku Mili Bokanu i nastavnom vijeću škole koji su zaslužni što sam ikako završio srednju školu jer su imali dosta razumijevanja prema meni.

Na te zdravstvene i školske izazove, dodajmo porodične probleme, traume i teško siromaštvo. Živjeli smo u jednoj maloj kućici, ljetnoj kuhinji, bez struje, i osnovnih uvjeta za život. Imali smo malu ćevabdžinicu u kojoj je majka radila, i to su bili svi naši prihodi. U takvim okolnostima sam proveo skoro cijeli život.

NPO:  Prije od prilike desetak godina bio si iskušan jakom bolešću i kako se navodi u onoj izreci da zdrav čovek ima bezbroj želja a bolestan samo jednu i zna se koja je. Ono što mene a i naše čitaoce interesuje jeste to kakve si planove imao kad se sve to završi?

Nedim: Najteži problem sa bolešću je bio taj što nismo uspijevali da odredimo o čemu se radi. Trebalo je proći deset godina od izbijanja simptoma da se 2008. utvrdi da sam imao ulcerozni kolitis/Chron. Bolest koja nikad nije prepoznata, samim tim ni ispravno liječena. Kad znaš neprijatelja, znaš i kako se boriti. Ako ga ne znaš, lutaš od jedne dijagnoze do druge, pa se vraćaš na početak, a netačne terapije ostavljaju traga.

Radilo se o upalnoj bolesti debelog crijeva. Najveći problem je bilo to što moj organizam, debelo crijevo, nije primalo skoro ništa od hranjivih materija koje sam unosio. Tu su bile i krvave stolice, temperature, groznice, neizdrživi bolovi u stomaki, i tako mjesecima. U najtežem periodu bolesti, 2007. sam dobio komplikacije, pucanje debelog crijeva u meni, na pet mjesta. Usto dodajte oko 14 različitih dijagnoza, jer je bolest ostavila traga na psihu, jetru, želudac, srce, nivoe šećera u krvi, teški slučaj anemije, atrofiju mišićnog tkiva. Nivo željeza u krvi mi je bio doslovno 1. Nisam imao snage ni da se krećem, čak ni da ustanem iz kreveta. Prognoze ljekara su bile da nema šanse da se živ izvučem. Operisan sam 3. januara 2008. na KCUS-u u Sarajevu, odstranjen mi je oboljeli dio crijeva i uspostavljen režim oporavka. Nakon dva mjeseca izlazim iz bolnice, oporavljen sa 48 kilograma težine. U jeku bolesti sam imao ispod 40 kilograma. Organizam je nakon operacije dobro reagovao, elhamdulillah, i počeo je da se oporavlja. Na prvoj kontroli nakon operacije u maju 2008. sam imao 75 kilograma. Bolest je hvala Allahu već godinama u potpunom mirovanju, kao da je nikada nije ni bilo.

Imao sam jaku želju da pobijedim bolest, da se borim i ne predajem, pa i kada su svi digli ruke. Najviše mi je na tom polju pomogla vjera u dragog Boga, u Njegovu milost i da me On neće napustiti. Čovjek prolazi kroz zaista teška fizička i emocionalna stanja, u kojima svašta pomišlja, gubi nadu, paniči, i zaista ne znam kako bih to prošao bez te veze s Kur’anom, namazom i zikrom. Vidio sam da je čovjekova snaga u vjeri.

NPO: Prošle godine si zvanično postao i hafiz Kur’ana što se zadnjih sto godina nije djesilo u mjestu iz kojeg dolaziš Bosanske Dubice je li to bio jedan od planova iz postelje? Ako nije otkad se rodila želja i ljubav za hifzom Kur’ana? Tvoj put do Kur’ana je?

Nedim: U džamiju sam prvi put ušao u mjesecu ramazanu 2004. godine. Iste godine sam počeo obavljati namaz. Tad sam imao 21 godinu. Naredne godine sam upisao Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, a tu sam počeo učiti sufaru, tedžvid (pravila učenja) i zadnji džuz Kur’ana napamet. To je bilo gradivo koje je potrebno spremiti za polaganje ispita iz kiraeta. Nakon izlaska iz bolnice 2008. i oporavka, upisao sam završnu godinu na IPF-u i ujedno se učlanio u tada tek formiranu sekciju hifza. Tu sam savladao zadnjih pet džuzeva (100 stranica) do 2010. Utom sam i diplomirao na IPF-u i upisao magistarski studij, ali nažalost i napravio dužu pauzu od učenja.

Hifz sam počeo učiti pred dr.Hajrudinom Hodžićem, a nakon dolaska u Sarajevo 2013. sam ponovo započeo s učenjem pred dr. hfz. Dževadom Hrvačićem, profesorom kiraeta (učenja Kur’ana) u Gazi Husrev-begovoj medresi. Pred hfz. Hrvačićem sam završio i preslušao čitav Kur’an napamet, i ponosan sam što mi je on muhafiz. Zaista je bio divan učitelj u svakom pogledu, ohrabrivao, ali i konstruktivno kritikovao, upućivao, ali i opominjao. Protekle godine sam proučio cijeli Kur’an napamet pred Komisijom za hifz Rijaseta IZ, a hafiska dova je proučena u Gradskoj džamiji u mom rodnom gradu.

Postati hafiz Kur’ana je oduvijek bio moj san, mogu reći najveća želja i najveći uspjeh. Nije bilo uvijek lahko učiti, posebno jer se znaju desiti pad motivacije, periodi lijenosti i osjećaj da je ovo nešto preteško. Više sam puta pravio pauze u učenju, a svaka pauza te vrati unazad. Ipak, nisam nikad odustao, već bih uvijek iznova počinjao i ponavljao.

NPO: Šta smatraš krunom svoje borbe ili delovanja?

Nedim: Kad sam prolazio kroz teške trenutke, pitao sam zašto baš ja da prođem kroz ovo? Kasnije sam došao do zaključka da možda mogu nekome pomoći koji prolazi kroz slične situacije. Mogu nekoga inspirisati, ohrabriti, motivisati da ne odustane. To smatram krunom mog rada. Hvala Allahu, dž.š., Koji mi je dao priliku da mogu pomoći drugima, da budem povod da se neko bolje osjeća, ali i da uvidi ljepotu vjere i Kur’ana.

NPO: Pišeš za mnoge portale i predmeti tvog interesovanja su društvene i pedagoške teme.  Smatraš da se malo o tome govori ili smatraš da se govori puno ali ipak ne vidiš da se to radi na adekvatan način?

Nedim: Pišem o životnim temama. Kroz kontakt sa drugima sam uvidio da mnoštvo ljudi ima slične probleme,  dosta vezane za odgoj, porodicu, razne strahove i fobije, bolesti, iskušenja. Kod vjere me je privukla njena praktičnost i univerzalnost, islam pruža konkretna rješenja na konkretne životne situacije. Nastojim da gdje god mogu pravim kombinaciju između vjerskih preporuka i onoga što je savremena nauka doznala, posebno u oblasti psihologije i pedagogije. Recimo dr. Steve Llardi je osmislio TLC sistem liječenja od depresije u šest koraka, a koji su ujedno u većoj i manjoj vjeri opisani u Kur’anu i hadisima prije 1400 godina. To su: regulacija sna (ranije ustajanje i spavanje), unošenje omega 3 kiselina, redovna fizička aktivnost, druženja sa pozitivnim ljudima, izlaganje Suncu i prirodi i strategije skretanja misli. Mislim da se o ovim temama nikada ne može dovoljno ispričati, i da se treba o njima i govoriti i pisati.

NPO: Podeli sa nama par savjeta, smjernica za one koji žele da postanu hafizi i nešto što će probuditi želju i volju da ostali postanu?

Nedim: Moj savjet svima koji žele da nauče Kur’an jeste da nikad ne gube nadu, da nikad nije kasno postati hafiz Kur’ana, i da idu korak po korak, postepeno i bez žurbe. Hifz Kur’ana je cjeloživotni proces ponavljanja, učenja, razmišljanja i primjene naučenog. Neka pronađu muhafiza, iskusnog učitelja, neka ga slušaju i poštuju. Neka zamole roditeljete da dove za njih da postanu hafizi, jer dova roditelja se ne odbija. Neka ih ne zaplaše teškoće, jer je hifz Kur’ana nešto najljepše što možete iskusiti na ovom svijetu.

NPO: Šta bi na svom primjeru mogao da nam ispričaš i podijeliš sa nama?

Nedim: Moja bolest je bila bez sumnje teška, ali je ona i najbolja stvar koja se meni u životu desila. Zbilja, najbolja stvar. Napatio se jesam, ali sam kroz tu borbu toliko stvari naučio. I ono najvažnije, ta bolest je mene vratila vjeri, vratila islamu, vratila Allahu, džamiji, Kur’anu. Znate, u teškim situacijama i onda kad je život ugrožen, čovjek shvati koliko su svi ljudi nemoćni, čak i ljekari, porodica, moćnici. Duša se tada sama obraća, zna da ima Neko Ko je jači, Ko može pomoći.

NPO: Da se možeš vratiti unazad šta bi promenio, dodao, oduzeo?

Nedim: Da imam priliku da se vratim u te dane, zagrlio bih onog bolesnog dječaka i rekao mu šta će sve u životu da postane. Da neće uvijek živjeti u onoj tamoj sobici, da se neće morati sekirati hoće li tog dana šta pojesti, da će ozdraviti i završiti školu. Da će imati ljude koji ga vole i koje on voli, i da će svjetlo vjere obasjati njegovo srce. Ne bih ništa mijenjao ni dodavao, jer ako je Allah odabrao da imam ovakav život, Njegov odabir je neuporedivo bolji od mog.

NPO: Tvoja poruka omladini…

Nedim: Savjet je da bez obzira koliko smo na dnu, ne trebamo gubiti nadu da sutra može biti bolje. Iz najgorih okolnosti se izrodi nešto najljepše. Mi zaista ne znamo šta je dobro za nas, a šta loše.  Nemojte nikada odustati od snova. Ova iskušenja i problemi koje imate, tu su da ispitaju vašu snagu i vjeru. Nemojte bježati od izazova, već kroz njih rastite i postanite bolji.

 

Author: Zekerija Zekša Šaćirović

Zekerija Zekša Šaćirović, novinar, pisac, analitičar i filmski kritičar rodjen 1988.god u Novom Pazaru

OSTAVITI ODGOVOR