NPO: Izbor i izbori, početak i počeci. Kako je književnost postala gotovo neizostavni dio tvog života? Otkuda i od kada ideja za knjigom i prepoznavanjem sebe kao osobe koja neće biti puki čitalac već i ona koju će ljudi čitati?

Birsena: U zavisnosti od onoga što  je čovjeku još u praiskonu u duši usađeno on za time traga dok isto i ne pronađe, u tome je njegov mir i nemir, i ne može bez ijednog da opstane. Impresionirana pročitanim, moći koju riječ ima, djelima i imenima koja traju vijekovima unazad sa sve većim upoznavanjem naše, svetske, stare i nove književnosti u meni se svakako budila želja da i ja pređem jednog dana sa „druge strane stola“. Uvijek sam pisala, u početku su to bile isključivo lični zapisi, zatim je bilo nečeg i za uži krug prijatelja dok to što se dijelilo sa najbliskijim nije preraslo u rukopis koji sam se usudila predati Enesu Haliloviću 2014. godine kada je u okviru Studija Konteksta bila i pokrenuta radionica Kreativnog pisanja i brisanja.  Uz njegovu podršku, savjete i upute, višemjesečni rad rukopis je dobio formu knjige pod naslovom Nefs i ruh koja izlazi početkom 2015. godine u Ediciji SENT.

NPO: Da li je i u kolikoj mjeri fakultet, možda određeni profesor, uticao na tvoj odnos prema pisanoj reči?

Birsena:  Književnost je  uvijek zauzimala posebno mjesto u mom životu, i neizmjerno sam zahvalna Bogu na ranom otkrivanju i spoznavanju onoga što moje biće čini ispunjenim i cjelovitim. Na tom putu spoznavanja, saznavanja, upoznavanja sebe i svijeta, svakako da nismo sami, uvijek bude faktora sa strane koji pomažu ili pokušavaju suprotno od toga, no, i ti znaju biti veoma dobri učitelji, nekada možda i najbolji. Od ljudi koji su i te kako imali uticaja na razvoj mog odnosa prema književnosti moram spomenuti mog profesora iz srednje škole, Amira Dautovića, rahmet mu duši. On je neko ko je uspio otvoriti nam mnoge puteve ka književnosti a koji su se u tom trenutku činili neprohodnim, neko ko je  pored stručnosti i sposobnosti da pruži znanje, imao poseban odnos prema svojim đacima, pristup kao prema rođenoj djeci i to je pokazivao prvenstveno svojim djelima a ne samo riječima, pomagao nam u pronalaženju i otkrivanju onoga što smo, neko ko je izgovarao ono što je mislio, a izgovoreno potvrđivao postupcima i djelima. Meni svijetla tačka tog perioda odrastanja, uzor i primjer.   Nikada nije krio oduševljenje određenim djelom, stihom, i na vrlo vješt i upečatljiv način uspevao je da nam predoči genijalnost nekog autora i djela, ali nam nikada nije nametao svoje mišljenje kao jedino ispravno, već je nastojao da u nama probudi kritički odnos prema pročitanom i nastojao je da razvije sposobnost naše lične prosudbe o određenom djelu.

Kada su studije u pitanju spomenula bih Milisava Savića, koji bi nas na svakom predavanju, kao što vješt pripovedač svoje čitaoce spretno i bez napora provede kroz svoje djelo, tako je i on nas kroz mnoge književne epohe, teorije, djela. Tu je i  prof. Sead Šemsović koji je uspevao da održi pažnju velikom broju studenata tokom svojih vrlo slikovitih i upečatljivih višesatnih predavanja, zatim Jasmina Ahmetagić sa kojom smo se nažalost družili samo dva semestra, ali sasvim dovoljno da bude neko koga se rado sjećam, čija djela sa velikim zadovoljstvom čitam.  Naravno na kraju bih spomenula i prof. Dragana Boškovića, prof. Aleksandra Jerkova, prof. Gorana Maksimovića, tu je još nekoliko eminetnih profesora, ličnosti iz književnog svijeta za koje smatram  da sam imala sreće što su mi bili profesori u toku osnovnih, master a sada i doktorskih studija.

NPO: Za one koji ne poznaju tvoje pisanje i nisu došli u dodir sa tvojim rukopisom kažite  kojem uzrastu je ono namenjeno i kakve nam zapravo poruke nosi? Bilo da se radi o pesmama, kraćim kolumnama pa i nekad samim statusima na društvenim mrežama?

Birsena: Prilikom pisanja poezije  nemam u glavi ciljnu čitalačku grupu, ono što bi me najviše usrećilo, a to je verujem i kod mnogih slično, jeste da ko god dođe u dodir s knjigom, što svakako nije slučajno, nađe nešto što odgovara njegovom biću, duši, potrebama. Volim i nastojim da kažem što imam da kažem  u datom trenutku a da onaj koji čita ili sluša od istog shvati i prihvati koliko mu je potrebno.

NPO: Šta se promjenilo u tvom životu od kada si počela aktivno da pišeš ?

Birsena: Postala sam aktivniji čitalac.

NPO: Jedno pitanje koje dobijam i sam kao i svaki pisac stoga postavljam i tebi a to je šta je teže napisati početak ili kraj ?

Birsena: Uhvatiti se u koštac sa samim trenutkom, savladati eventualne strahove i nedoumice – ostalo dolazi samo po sebi, uz dovoljno strpljena, rada i posvećenosti svemu – i početak i kraj na kraju budu baš kakvi bi trebalo da budu.

NPO: Postoji li neki poseban trenutak, deo dana ili situacija kada pišete ili je sve to instant trenutka ?

Birsena: Moji posebni trenuci –  jesen, duboka noć, i svakako da nisu jedini. Pisanje ne bira trenutak, djelo ne bira trenutak, kad sazri to nešto u čovjeku, ono će izaći na vidjelo pošto-poto i kad god.

NPO: Kakvi su komentari na vaše pisanje i ko su tvoji najvažniji kritičari ?

Birsena: Najvažniji kritičari – bez čijeg čitanja što god napisala ne izlazi na svetlost dana – četvoro ih je, neprocjenjivo dragocenih. Nakon objavljivanja knjigu sam poslala na nekoliko adresa  to su ljudi iz književnog svijeta svakako i oni koje bi intereseovao moj način pjesničkog izražavanja, moram reći da je, na moje zadovoljstvo i potpunu sreću, bilo izuzetno pozitivnih kometara i reakcija.

NPO: Koji je tvoj omiljeni književni žanr i koju knjigu trenutno čitaš?

Birsena: Omiljeni književni žanr – naučno-fantastični romani. Na mom radnom stolu je više knjiga, i to je uglavnom tako, trenuto preovladava literatura koja se tiče naratologije.

NPO: Pored pisanja poezije baviš se i uredništvom jednog web književnog časopisa, student si druge godine doktorskih studija na FILUM-u, radiš kao prosvetni radnik…

Birsena: Da. Od decembra 2015. počinje se sa ponovnim objavljivanjem Web časopisa za književnost Eckermann (www.eckermann.org.rs) gdje ja imam ulogu odgovornog urednika, krajem školske 2015. počinjem sa radom u osnovnoj školi Halifa bin Zaid al Nahjan, gdje radim i sada, krajem 2015. godine upisala sam doktorske studije u Kragujevcu. Mnogo započetog u vrlo kratkom vremenskom roku, sve spomenuto zahtjeva mnogo rada, truda, posvećenosti, vremena, žrtve. Hvala Bogu još uvek sam u stanju da se svemu dovoljno posvetim i dajem sve od sebe da to odradim kako valja.

NPO: Da malo izađemo iz ‘ozbiljnosti’ tri pjesnika koji ti prvi padnu na pamet?

Birsena: Kavafi, Sarikoski, Holan.

NPO: Tri knjige koje ti prve padnu na pamet ?

Birsena: Palata snova, Fukoovo klatno, Solaris.

NPO: Kako vidiš položaj pisaca i pisane riječi u našem gradu, šta nedostaje, čega ima odviše ?

Birsena: Položaj pisca – vrlo nezahvalan, nezavidan po mišljenju većine, posmatrano očima onih koji teže tome da traju u nadi da će steći zadovoljstvo Vlasnika svega stvorenog na nebesima i zemlji i onoga između, zatim i na radost svijeta, ljudi – nema veće sreće i zadovoljstva. Ne bih da kometarišem više ono čega je odviše, očito je to, i odviše ga je ne samo u našem gradu već  u cijelom svijetu – mnogo je priče i komentara o tome a nikakvog pomaka, previše prostora se daje tome svakako, mnogo je bitnijih i ljepših stvari o kojima treba razgovarati i čemu se treba posvetiti.

NPO: Tvoji dalji planovi, nova knjiga ili neki novi projekat koji se tiče knjige ili nečeg drugog, šta da očekujemo u budućnosti ?

Birsena: Privođenje kraju doktorskih studija, usavršavanje na polju pisanja i kritičkog posmatranja djela, završavanje započetih pjesničkih rukopisa, rad na Eckermannu, biti sretniji i uživati što je moguće više u slobodnim trenucima s ljudima koje volim.

NPO: Vaša poruka za kraj razgovora?

Birsena:  Vodimo računa o onome što ćemo pomisliti, reći i uraditi danas, vodimo računa da ne propustimo priliku a da danas ne uradimo nešto dobro za nas same ili zajednicu, jer sve što činimo tiče se nas samih i kanališe naše puteve.

Author: Zekerija Zekša Šaćirović

Zekerija Zekša Šaćirović, novinar, pisac, analitičar i filmski kritičar rodjen 1988.god u Novom Pazaru

OSTAVITI ODGOVOR