Posljednih godina došlo je do povećanja tendencija zapadnih vlada i nekih medija koji se bave kritikom tretiranja Palestinaca od strane Izraelaca obelježavajući kritičare kao antisemitiste. Taktika koju je izraelska vlada pokrenula i promoviše je da onemogući i diskredituje glasnika, i na taj način skrene pažnju od neželjenih poruka. To ima nekoliko nesretnih posljedica. Ono što je najvažnije jeste da se pažljivo izbjegava istraga o tome da li su Palestinci žrtve kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Takva istraga nije daleko od istine, jer oni koji žive na Zapadnoj obali tj. Palestinci su bez prava i pod vojnom upravom u proteklih 50 godina.

U isto vrijeme cilj je popljuvati kritičare sa klevetama o antisemitizmu kako bi se zbunili kritičari izraelske državne politike s antisemitizmom. Naravno, neki kritičari Izraela su antisemiti. Međutim, vrlo mnogo kritičara, uključujući i mnoge Židove kao što su i oni iz aktivne grupe “Židovski glas za mir” nisu takvi. Stvarni antisemitizam, koji je u porastu, kreće se od štetnih stavova i prakse protiv židovskog naroda na vrstu rasne mržnje i progona Židova koji su dosegli svoj vrhunac tokom nacističkih vremena a kulminirajući holokaustom.

Treba imati u vidu da je cionizam židovski nacionalistički pokret, tj. politički projekat židovskih povratnika, s korijenima iz 19. vijeka, koji je od početka bio kontroverzan među Židovima iz raznih razloga. Moralne i zakonske dileme koje su se suočavale sa cionizmom od njegovog nastanka potekle su od traženja uspostave židovske države u društvu koje već sadrži veliko autohtono arapsko stanovništvo.

Tako anticionizam i antisemitizam mogu odražavati vrlo različite stavove. Zapravo, postoji nekoliko primjera istaknutih ljudi koji su antisemitski iako su pro-cionisti. To je takođe karakteristika hrišćanskog cionističkog pokreta u SAD-u da fanatično podupire Izrael dok se otvoreno nadaju da će Židovi napustiti Ameriku.

Spominjem ta razmatranja kao pozadinu za moje nedavne iskustvo. Ja sam lično napadnut kao “antisemit” i “mrzitelj Židova” nakon što sam objavio studiju pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Kao koautor istraživao sam, jesu li dostupni dokazi podržavali nalaz da je Izrael kriv za aparthejd (definiran konvencijom UN-a o aparthejdu) zbog načina na koji kontroliše palestinsko stanovništvo.

Ovo je bio akademski studiji koji sam preduzeo zajedno sa profesoricom Virginia Tilley stručnjakom svjetske klase za aparthejd (politika rasne diskriminacije), čiji naučni rad o južnoafričkom rasizmu i aparthejdu je široko pohvaljen. Prije nego što je pušten od strane regionalne komisije UN-a na Bliskom istoku, naš izvještaj su pregledala tri anonimana istaknuta pravnika iz cijelog svijeta koji su pozvali na obavezno objavljivanje istog.

Kao autori, razumjeli smo da će naš studij a naročito njegovi zaključci i preporuke biti kontroverzne. Mi odobravamo rasprave i diskusije, međutim da se ignorišu analize i klevetaju autori je dalje zatvaranje diskusije i signaliziranje da međunarodno pravo i palestinski narod nisu bitni ako imate geopolitike na svojoj strani. Optuživati ​​me da sam samomrzeći Židov kao i antisemit je dodatno izbjegavanje našeg izvještaja.

Radio sam na mnogim pitanjima tokom mojih 60 godina univerzitetske nastave, ali dok god se nisam počeo baviti sa Izraelom i Palestinom prije deset godina nikada nisam doživio takav napad na moju ličnost radije nego na moje ideje.

Budući da je tvrdnja da sam antisemit toliko neutemeljena, često je praćena preuzimanjem mojih stavova o drugim pitanjima izvan konteksta, predstavljajući ih u iskrivljenom obliku. Zahtjevam da svako ko smatra napade na moj karakter pravedne da istraži kontekst bilo kakvih sumnjivih stavova pripisanih meni.

Smatram da naš UN studij (Engleska verzija UN studija) koji je izazvao toliko kontroverzi zaslužuje ozbiljno razmatranje. Nakon pola vijeka propale diplomatije i teške okupacije, vrijeme je da se preispita šta se može uraditi kako bi se stvorili uslovi za pravedan i održiv mir za oba naroda.

Ono što naš studij predlaže kao osnovni preduslov za takav poželjan ishod zavisi od demontaže postojećih sistemskih struktura dominacije koji se oslanjaju na Izrael da kontroliše palestinski narod u cjelini, bez obzira da li oni žive pod okupacijom ili kao prisilne izbjeglice ili kao diskriminisana manjina u samom Izraelu. Razmišljajući o situaciji na taj način počinjemo razumijeti da je sukob fudamentalno o ljudima i tek onda o teritoriji.

Ilizuja je da bi se krajem okupacije uspostavio mir, međutim kraj aparthejda (politike rasne diskriminacije) bi sigurno mogao da doprinese tome.

Richard Falk je profesor međunarodnog prava na univerzitetu u Princeton.

foto: Google

 

Author: Alena Demirovic

Kroz eksperimente i saradnje, njen cilj je da spoji nespojive. Živi prelazeći geografske i kreativne granice.

OSTAVITI ODGOVOR